Zdravstvena škola Split

Dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti međunarodni je dan sjećanja kojim se želi podsjetiti na sve žrtve nacističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata.

Ovaj se Dan obilježava diljem Europe, a u najvećem broju europskih zemalja za datum obilježavanja izabran je 27. siječnja. Na taj dan 1945. godine  je oslobođeno 7.500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz  u Poljskoj. Tog se datuma ovaj Dan sjećanja obilježava i u Republici Hrvatskoj. U vagonu za Auschwitz život se ugasio i jednoj mladoj hrvatskoj glumici. Pročitajte pod opširnije.

Moje ime je Lea Deutsch. Rođena sam 18. ožujka 1927. u Zagrebu, u židovskoj obitelji. Tata Stjepan je bio ugledan odvjetnik, a moja mama Ivka je bila domaćica i rado  je vodila mog bracu Sašu i mene na predstave u kazalište. Ja sam obožavala ples i glumu. Za moje prve plesne korake  kriva je moja teta Vera, nastavnica klavira, koja je prepoznala moj talent. Uz klavir sam pohađala  satove glume i plesa. Tito Strozzi, čuveni redatelj i glumac, predložio je  mojim  roditeljima da me  upišu u Dječje carstvo,   popularno kazalište u kojem su  glumili mnogi  poznati glumci i plesači. Prvu predstavu sam odigrala s pet godina u HNK glumeći Prisku u predstavi "Graničari", a publiku sam osvojila ulogom Marijete u komediji "Tako je na tom svijetu, dijete moje". U Dječjem carstvu  sam upoznala mladu plesačicu Dariju koja mi je postala plesna partnerica i prijateljica. Publika me je obožavala, za njih sam bila "hrvatska Shirley Temple". Glasovita pariška firma  je snimila o meni  kratki dokumentarac 1935. godine i ponudili su mi  boravak u Parizu.  Ja sam to odbila jer nisam željela napustiti Zagreb i prijatelje. Iste godine nacistička Njemačka je donijela Nirnberške zakone kojima se Židovima zabranjuje obavljanje državnih i javnih službi, sudjelovanje u kulturi i sportu. O tome što se događa Židovima u Njemačkoj nisam imala pojma, sve do 1941. Tada se moj život vrtoglavo promijenio...

Osnutkom Nezavisne Države Hrvatske, doneseni su rasni zakoni. U jesen sam izbačena iz HNK, a zatim i iz gimnazije. Prešli smo na katoličanstvo, u nadi da ćemo izbjeći progon. Mog tatu je sakrio u bolnici jedan ugledni liječnik pod lažnom dijagnozom, a  mama, brat i ja smo ostali u stanu misleći da djeci i ženama vojska neće nauditi. 3 svibnja 1943. Gestapo i vojska NDH odvode preostale Židove iz Zagreba. Među njima su bili moja mama, brat i ja. Ukrcali su nas u stočne vagone za put u Auschwitz, zloglasni logor. Nisam mogla izdržati bol i gorčinu koja nas je zadesila. Moje srce se zauvijek ugasilo u tom vagonu. Imala sam 16 godina. Moja majka i brat su ubijeni u plinskoj komori po dolasku u logor. Jedino je moj tata preživio rat.