Sandrino bezbrižno djetinjstvo je prekinuo rat u kolovozu 1991. Nakon mučenja majke, oca i djeda, Sandra je s majkom i bakom napustila rodni kraj kao dvogodišnja djevojčica i u osnovnu školu krenula kao  izbjeglica, u Zagreb. Njena obitelj se odlučila vratiti u rodni kraj odmah nakon mirne reintegracije i započeti novi život. Tada se nisu zadržali dugo u Sotinu, težak je bio život u potpuno razrušenom gradu. Nije im bilo lako jer su se svakodnevno susretali s nekadašnjim susjedima, prijateljima koji su im nanijeli veliko zlo i ubili tatu za čijim posmrtnim ostacima još i danas tragaju. Vratili su se u Zagreb, a onda 2001. godine odlučili da Sandra ipak krene u školu u Vukovar. Kroz Sandrinu priču učenici su potaknuti na razmišljanje o vrijednosti slobode, opraštanja, tolerancije i vrijednosti jednog od osnovnih prava djeteta-prava na igru i sigurnost. Gošća je imala i važne poruke za naše učenike, a te su da poštuju roditelje i da budu zahvalni na onom što im oni pružaju, da se vesele malim sitnicama koje život čine pogotovo da se vesele obiteljskim druženjima. Sandra je istaknula i nadu da će uskoro u vukovarskim školama djeca sjediti u istim klupama, da će se međusobno više družiti.

U Domovinskom ratu je poginulo 402 dječaka i djevojčica, razaranju i agresiji je bilo izloženo oko 1 milijun djece. Samo u nepunih godinu dana u Općini Slavonski Brod je stradalo 27 djece u dobi od dvije do sedamnaest godina. Tijekom prisilne migracije od listopada 1991. godine registrirano je oko 30 tisuća djece, a izvan Hrvatske je evakuirano 6725 djece. Među nestalima je još 35 djece. Bez jednog roditelja ostalo je 5497 djece, a 74 djece je ostalo bez oba roditelja... Više od 1200 djece je ranjeno i imaju stupanj većeg ili manjeg invaliditeta.

Prvi znanstveni simpozij o ubijenoj i ranjenoj djeci u Domovinskom ratu je održan tek 2019. godine. Jedan od zaključaka je da se datum 1. listopada (Sveta Mala Terezija) ozakoni kao spomendan sve djece stradale u obrambenom Domovinskom ratu.

Ovaj Domovinski rat potvrdio je svjetske podatke da djeca više nisu bila samo svjedoci indirektnog nasilja koje se odvijalo oko njih, već su ona postala planirano direktne žrtve agresije i zlostavljanja koja se pred njima kao svjedocima vršila nad njihovim obiteljima, njihovim kućama, gradom, školom, igralištem, crkvom ili nad njima samima.