Zdravstvena škola Split

Današnji dan je i službeno jedan od najtužnijih. Svijet je potresla vijest o smrti bivšeg predsjednika Južnoafričke Republike, Nelsona Mandele. 

Dobitnik je Nobelove nagrade za mir 1993. godine, nagrade Saharov 1988. godine i mnogih drugih nagrada.

Nelson Rolihlahla Mandela, bivši predsjednik Južnoafričke Republike (JAR), kojega smatraju ikonom borbe protiv rasističkog društvenog uređenja u toj zemlji, tzv. apartheida preminuo je u četvrtak navečer, u 95. godini života.

"Education is the most powerful weapon which you can use to change the world."

~Nelson Mandela

Nelson Mandela već je bio u dobi od 45 godina kad je 20. travnja 1964. godine održao odlučan govor protiv apartheida u pretorijskoj sudnici. 
Bio je već tada pune dvije godine u zatvoru, zbog poticanja radnika na štrajk, a na sudu se opet pojavio u sklopu slučaja Rivonia, kojim se htjelo zadati snažan udarac ANC-u. Južnoafrička policija prethodno tim suđenjima uhitila je 19 vođa ANC-a. Mandela je bio optužen za tri slučaja sabotaže. On je trenutak na klupi za svjedoke tijekom suđenja iskoristio za direktno obraćanje Južnoj Africi i svijetu.

Ono što je počelo kao izjava zatvorenika, završilo je kao Mandelin najpoznatiji i najvažniji govor. Taj njegov govor ostat će upamćen kao možda jedan od najvažnijih u njegovom životu i borbi protiv apartheida. 

Govor je Mandela završio riječima: 

"Tijekom života posvetio sam se toj borbi Afrikanaca. Borio sam se protiv dominacije bijelaca. Njegovao sam ideal demokratskog i slobodnog društva u kojem će sve osobe živjeti zajedno u harmoniji i s jednakim mogućnostima. To je ideal koji planiram živjeti i ostvariti. No, ako treba, to je ideal zbog kojeg sam spreman i umrijeti."

Zbog tog legendarnog govora Mandela je sliejdećih 27 godina proveo u zatvoru, a dva mjeseca po izlasku iz zatvora (11. veljače 1990.), održao je govor 16. travnja 1990. na londonskom Wembleyu pred desecima tisuća ljudi, koji su ga punih pet minuta burno pozdravljali.

Dio njegova govora možete pročitati u priloženom tekstu pod opširnije.

20. TRAVNJA svake godine obilježava se obljetnica govora Nelsona Mandele s početka suđenja 1964. godine na kojemu je osuđen na doživotni zatvor. 

"U svojoj mladosti slušao sam starije iz svoga plemena, koji su mi prepričavali priče iz starih dana. Među tim pričama bilo je i onih o ratovima koje su naši preci vodili kako bi obranili svoju domovinu, veličala se slava i ponos cijele afričke nacije. Tada sam se nadao da će mi život dati priliku da služim svojim ljudima i napravim barem maleni doprinos njihovoj borbi za slobodu. Upravo je to ono što me motiviralo u svemu što sam napravio za svoj narod, a zbog čega su danas protiv mene podignute optužnice.

Neke stvari koje su izrečene na sudu su točne, neke nisu. Neću negirati da sam planirao sabotažu. Nisam to učinio zbog toga što volim nasilje, već zato što sam smireno i trijezno donio procjenu o političkoj situaciji koja je dovela do godina i godina tiranije i izrabljivanja mog naroda od strane bijelaca. Ja, i ostali koji smo izvršili sabotažu, to smo učinili iz dva razloga. Prvo, nasilje nad Afroamerikancima postalo je neizdrživo i smatrali smo, ukoliko se ne uspostavi odgovorna vlast, doći će do jačanja terora i sukoba između različitih rasa u našoj domovini.

Moram se vratiti na lipanj 1961. godine. Što smo mi, i vođe našeg naroda, trebali učiniti? Jesmo li se jednostavno trebali predati ili smo trebali istupiti i boriti se? Ako jesmo, kako? U lipnju 1961. godine odlučili smo se boriti. Osjećao sam moralnu obvezu da to učinim. Konzultirali smo vođe brojnih organizacija, uključujući i ANC. Neću imenovati s kime smo pričali, niti što su rekli.

Postoje četiri vrste nasilja: Sabotaža, gerilski ratovi, terorizam i otvorena revolucija. Izabrali smo prvu metodu, smatrajući da neće dovesti do ljudskih žrtava. Smatrali smo da bi pobuna protiv vlasti dovela do otvorenog pokolja našeg naroda.

Do 1961. godine tisuće Afroamerikanaca ubijeno je u rasnim sukobima. Ali, zato što je tlo Južnoafričke Republike već bilo natopljeno krvlju nevinih Afroamerikanaca, odlučili smo se pripremiti na mogućnost gerilskih ratova - u slučaju da ćemo se morati braniti od novog nasilnog napada",  riječi su kojima se Mandela branio pred sudom.

"Naša borba je borba za pravo na život!"

"Oduvijek sam sebe, na prvom mjestu, vidio kao afričkog patriota. Sve što danas želim je društvo bez klasa! Naša borba je borba protiv stvarnih problema, a ne onih izmišljenih. Naša borba je borba protiv dva ozbiljna problema - siromaštva i nedostatka ljudskog dostojanstva.

Južnoafrička Republika je jedna od najbogatijih država u Africi, a mogla bi biti i najbogatija na svijetu. Ipak, to je zemlja ekstrema i nevjerojatnih kontrasta. Bijeli uživaju u onome što bi se moglo nazvati najvišim životnim standardom na svijetu, dok Afroamerikanci žive u jadu i siromaštvu. Problem nije u tome što su Afroamerikanci siromašni, a bijelci bogati, već u činjenici da se bijelci trude održati takvo stanje!

Nedostatak ljudskog dostojanstva koje proživljavaju Afroamerikanci je direktan rezultat politike nadmoći bijele rase. Nadmoć bijele rase podrazumijeva inferiornost crne rase. Zakoni koji takvo stanje omogućavaju razdiru naše društvo.

Sve što mi želimo jest živjeti tamo gdje radimo, a ne biti istjerivani s područja gdje radimo samo zato što tamo nismo rođeni. Želimo živjeti u domovima koje možemo zvati vlastitima. Želimo biti dio opće populacije, a ne biti ograničeni na život u getu. Afrički muškarci žele a njihove obitelji žive s njima, a žene žele biti uz svoje supruge. Želimo da nam dopustite slobodu kretanja, a ne da nas zatvarate poput male djece.

Iznad svega, želimo jednaka politička prava! Znam da ovo zvuči revolucionarno bijelcima u ovoj zemlji, jer u njima izaziva strah od demokracije.

Političke podjele, bazirane na rasi, potpuno su umjetne, a kada nestanu, nestat će i dominacija jedne rase nad drugom. Naša borba je jednostavno - prirodna. To je borba afričkog naroda, inspirirana našim iskustvima i patnjama. Jednostavno, to je borba za pravo na život!",

zaključio je Mandela.